0


Učitelj je osoba koja može najviše da doprinese ka otklanjanju prepreka za uspješno uključivanje djeteta sa posebnim potrebama u razredni kolektiv, naravno uz pomoć stručne i materijalne podrške. Dodiplomsko i stalno stručno usavršavanje učitelja je važno i povezano sa uspjehom uključivanja djece sa posebnim odgojno obrazovnim potrebama u redovni odgojno obrazovni proces. U praksi možemo sresti učitelje razredne i predmetne nastave koji imaju afinitete za rad s djecom s posebnim odgojno obrazovnim potrebama, sami se obrazuju čitajući literaturu ili posjećujući seminare i omogućuju optimalni razvoj potencijala djece s posebnim potrebama.
Nastavnik u inkluziji je:
– glavni akter realizacije inkluzivnog procesa;
– edukator koji treba da reagira na programske sadržaje kod učenika s posebnim potrebama;
– osoba koja prilagođava nastavno gradivo,sposobnostima i mogućnostima svakog djeteta
– stvoritelj razredne klime koja utječe na maksimalan i svestran djetetov razvoj, a umanjuje efekte restriktivnosti;
– provoditelj obrazovne politike kojom se uvažavaju različitosti;
– kooperativan i posjeduje edukacijsko znanje, inkluzija mu je vodilja;
– osoba koja zna specijalne i individualne strategije učenja, poštujući bogatstvo individualnih razlika;
– jedan od svih onih koji će „biti zaslužan“ i za društveno prihvaćanje individualnih razlika;
– medijator učenja;
– interpretator i dizajner programa i materijala za učenje;
– vođa, administrator i menadžer ;
– prilagoditelj didaktičkih aktivnosti učeniku ;
– osoba koja ima u uvidu kognitivni stil djeteta ;
– ima jasan fokus ciljeva obrazovanja ;
– centralni pojam „to je najbolje što on/ona može“. (Borovac-Bekaj, 2008.)

Uloga učitelja u inkluzivnom procesu

Mnogi nastavnici suočeni su s novim profesionalnim izazovom, obzirom na to da sve više dolaze u dodir s različitom populacijom učenika. Nastavnik stvara uvjete za maksimalni razvoj djeteta. Stvaranje nove škole, prije svega, traži od nastavnika da usvoji nova znanja, sposobnosti i vještine i postavlja ga u jednu novu i drugačiju ulogu. Ako nastavnici ne doživljavaju zadovoljstvo i radost u svom radu ili ako nisu dovoljno osposobljeni za svoj poziv neće im mnogo pomoći dobro razrađeni ciljevi i zadaci svakog predmeta, dobro urađeni programi i udžbenici, opremljeni kabineti, itd. Svaki nastavnik treba poznavati sebe i biti svjestan, ne samo svojih vrijednosti, već i nedostataka, kako bi bio sposoban za adekvatne interpersonalne odnose i poštovanje u svojoj sredini. (Kafedžić, Zečević, 2008). Ličnost nastavnika je vrlo važan faktor u odgoju i obrazovanju. Nastavnik koji radi s djecom s posebnim potrebama treba ispunjavati niz subjektivnih uvjeta. Treba biti emotivno uravnotežena osoba, sposobna za uspješno uspostavljanje emotivnog kontakta s učenicima. Treba posjedovati ljubav prema djeci kojoj se posvećuje, a osobito ljudski humanizam. Treba biti ispitivač, istraživač, zbog čega mu je potrebno uspješno uspostavljanje i stalno održavanje kontakta s roditeljima djeteta i socijalnom sredinom u kojoj ono živi. (Kafedžić, Zečević, 2008).
Nastavnike treba obrazovati na način da u radu s učenicima s posebnim potrebama prilagođavaju nastavno gradivo sposobnostima i mogućnostima svakog djeteta, te da stvaraju uvjete za maksimalan i svestran djetetov razvoj. Nastavnik se svakodnevno susreće s roditeljima, učenicima, kolegama i nadređenima, a treba ispuniti cilj svog poziva i oblikovati društveno poželjnu mladu osobu. U većini slučajeva nastavnici nisu dovoljno educirani da rješavaju životne nedaće svojih učenika i njihovih roditelja, nisu educirani za rad u timu, a uz to nisu osposobljeni da se oslobađaju svakodnevno doživljenog stresa i nisu osposobljeni za vlastitu promjenu i nadgradnju. (Kafedžić, Zečević, 2008).
Ni najsuvremenija oprema učionica neće pomoći mnogo ako nastavnik nije osposobljen za korištenje suvremenih oblika i metoda učenja i ako nije zainteresiran za uspjeh u svom radu. Kvaliteta obrazovanja ovisi od nastavnika koji ga provode. Stoga je neophodno stalno raditi na stručnom usavršavanju nastavnika i omogućiti im praćenje novih strategija i pristupa u nastavi. Dobra volja sama za sebe nije dovoljna. Potrebna joj je dopuna stručnim kompetencijama.”- Bach. (Kafedžić, Zečević, 2008).

Kompetencije učitelja za kvalitetno provođenje inkluzije

U inkluzivnom odjelu od nastavnika se očekuju nove kompetencije. On dobiva neke nove uloge za čije ispunjavanje je potrebno obrazovanje u širem kontekstu. Tijekom svog diplomskog studija nastavnici u najvećem procentu dobiju znanja i vještine neophodne za razvoj prosječnih učenika, pri čemu se najviše poklanja pažnja razvoju intelektualnih kapaciteta mladih naraštaja. Za inkluzivno obrazovanja od ključne je važnosti povećanje stručnosti i efikasnosti nastavnika, jer su ipak nastavnici oni koji se svakodnevno u praksi bave odgojem i obrazovanjem djece i mladih.

Griffin ističe da:
Nastavnici trebaju shvatiti sadržaj predmeta što bi im omogućilo da ga organiziraju na takav način da učenici mogu stvarati korisne kognitivne mape tijekom učenja.
– Shvaćanje sadržaja predmeta na navedeni način omogućava postavljanje osnove za upoznavanje pedagoških činjenica, što nastavnicima pruža sposobnost prezentacije određenih ideja kako bi bile pristupačne drugima.
– Opisivanje izjava i ponašanja učenika i osmišljavanje produktivnih iskustava za učenike zahtijeva znanje o razvoju – ponašanje i mišljenje djece i adolescenata, što oni pokušavaju dostići, u čemu oni pronalaze interes, što oni već znaju i najčešće poteškoće određenog uzrasta.
– Podučavanje zahtijeva razumijevanje razlika koje mogu biti vezane za kulturu, jezik, obitelj, zajednicu, spol, prethodno školovanje, ili neke druge faktore koji uvjetuju iskustva ljudi, a isto tako razlike se mogu javiti zbog razvojnog nivoa inteligencije, preferiranih stilova učenja, ili specifičnih teškoća učenja.
– Potrebno je da nastavnici uoče važnost razumijevanja motivacije kao kritičan trenutak podučavanja.
– Ovo daje dobru osnovu za formiranje pedagoškog saznavanja učenika koje raste kako nastavnik otkriva na koji način određeni učenici misle i zaključuju, u čemu imaju problema, na koji način najbolje uče, i što ih motivira.
– Potrebno je, također, da nastavnici budu osposobljeni za formiranje i korištenje širokog aspekta tehnika vrednovanja/ocjenjivanja kako učeničkog znanja, tako i evaluacije učeničkih stilova učenja…
– Navedeno, također, zahtijeva adekvatno upravljanje strategijama podučavanja prema različitim stilovima učenja i različitim svrsishodnim naglašenim ciljevima učenja.
– Potrebno je da nastavnici poznaju resurse kurikuluma i tehnologije.
– Nastavnici trebaju imati znanja o suradnji, sa i među učenicima, roditeljima i drugim nastavnicima.
– I na kraju, potrebno je osposobiti nastavnike za analizu i promišljanje o vlastitom djelovanju, kako bi se mogli vrednovati efekti podučavanja, i pročešljati i unaprijediti instrukcije. (Zečić i Jeina, 2006).
– Ako nastavnik ima zadatak poučavati djecu s posebnim potrebama, onda bi trebao biti osposobljen za taj zadatak. Trebao bi već u početnoj edukaciji biti osposobljen za provođenje inkluzivnog obrazovanja. (Kafedžić, Zečević, 2008).

Uloga učitelja u inkluzivnom razredu

Bitno je za nastavnika znati da inkluzija ne znači strogo odvojenu metodologiju i skup odvojenih metoda i postupaka, već navedene metode i oblike rada nastavnik osmišljeno kombinira. Istraživanja su pokazala da to nije lak zadatak i da ga mogu izvršiti samo nastavnici:
– koji imaju smisla za rad s djecom,
– koji poznaju zakonitosti razvoja djeteta,
– koji znaju promatrati i ocjenjivati dijete,
– koji su sposobni postavljati individualne ciljeve za djecu,
– koji rade u timu i znaju sarađivati u timskom radu,
– koji umiju sarađivati s roditeljima,
– koji poštuju i uvažavaju individualne razlike među djecom,
– koji imaju znanje i sposobnosti za rad s djecom s posebnim potrebama
– i nastavnici koji sav svoj rad zasnivaju na stručnoj opservaciji i procjeni djeteta, njegovih mogućnosti, interesa i potreba.

Uloga nastavnika u inkluzivnom razredu je da organizira iskustveno, samostalno i interaktivno učenje učenika. Poučavanje u inkluzivnom razredu bit će pedagoški efikasno, kada nastavnik „shvati da je njegova osnovna uloga pomoći učenicima u učenju; kada je pronikao u potrebe, interese i želje svojih učenika, tj. kada je spreman i sposoban upoznati svoje učenike. Nastavnik će uspješno pružiti instrukcije učenicima ukoliko stručno-metodički kompetentno planira, priprema i realizira sljedeće:
– izabere materijal koji odgovara željenim rezultatima;
– poreda informacije u logičan slijed;
– odluči koja će pitanja postaviti učenicima;
– odabere informacije i pitanja relevantna za učenike i
– naglasi realne aplikacije znanja.

Nastavnik u inkluzivnom razredu ima u vidu da značenje ne postoji u materijalu. Ono postoji u odnosima između materijala koji se uči i postojećeg znanja i iskustva učenika. Značenje je sposobnost uma da razumije i vrednuje ono što se uči. Učiteljevo uvažavanje različitosti među učenicima, pa i samom učeniku kao jedinki, zavisiti će klima u razredu, povjerenje među učenicima, suradnja i razumijevanje među svim sudionicima nastavnog procesa.
O tome nam govori i uvaženi pedagog Haim Ginott: “Došao sam do zastrašujućeg zaključka da sam ja odlučujući element u učionici. Moj lični pristup stvara klimu. Moje dnevno raspoloženje stvara vrijeme. Kao učitelj ja posjedujem ogromnu snagu da učinim dječiji život jadnim ili radosnim. Mogu biti alat za torturu ili instrument inspiracije. Mogu poniziti, oraspoložiti, povrijediti ili izliječiti. U svim situacijama, moj odgovor odlučuje da li će kriza eskalirati ili ne i dijete humanizirati ili ne”. (Hatibović, Hadžialagić, ,Smailagić, 2008.)

Da bi uključivanje djece sa posebnim potrebama bilo uspješno neka istraživanja su pokazala da je potrebno:
– vjerovanje učitelja/nastavnika da se djeca trebaju školovati u redovnim školama,
– vjeruju da mogu odgajati i obrazovati ovu djecu,
– vjeruju da će ova djeca postati korisni članovi društva.

Iz navedenog se može zaključiti da nije dovoljno samo smjestiti sve učenike s posebnim potrebama u redovne škole da bi se riješio problem segregacije i diskriminacije, jer nema veće diskriminacije od fizičkog uključivanja djece s posebnim potrebama bez odgovarajuće podrške i osjećaja pripadanja grupi vršnjaka. (Hatibović, Hadžialagić, ,Smailagić, 2008).
Za nastavnika je veoma važno da uspostavi suradnju sa roditeljem jer su roditelji ti koji najbolje poznaju svoje dijete. Nastavnik će, također, nastojati potaknuti i motivirati roditelje da postane partner odgojno-obrazovnoj ustanovi, te saznati podatke o specifičnostima u režimu dana djeteta, sposobnost komunikacije djeteta s okolinom, prihvaćenost djeteta od strane obitelji i okoline (stavovi okoline).
Potrebno je upoznati način korištenja i rukovanja ortopedskim pomagalima, ukoliko ih dijete ima, i nastojati da ih dijete pravilno koristi. Za nastavnike je važno da dječju aktivnost prilagode svim ograničenjima koja savjetuje doktor, ali na način da se ta ograničenja što manje osjete i da djecu, neopravdano, prezaštićuju od napora koje mogu realno savladati, bez štete po zdravlje.