Suradnja s roditeljima djece s teškoćama

Piše
Darko Kobetić, prof.reh., direktor Centra znanja PROFECTUS, www.centarprofectus.hr

Obitelj je društvena zajednica u malom. Ona je prvi, osnovni i najznačajniji činitelj razvoja i socijalizacije djeteta. Djeci s teškoćama, kao i drugoj djeci, obitelj predstavlja temelj njihovog cjelokupnog razvoja, kako tjelesnog i psihičkog, tako socijalnog i duhovnog razvoja. Međutim, činjenica da dijete ima teškoće dovodi sve članove obitelji u specifičan položaj. Roditeljska očekivanja o djetetu su narušena, a vlastita neostvarena postignuća teže će kompenzirati djetetovim postignućima.
Obitelji s djetetom s teškoćama općenito imaju manje socijalne podrške od rodbine, prijatelja, susjeda, kolega i dr., a upravo socijalna podrška pozitivno djeluje na ublažavanje stresa koji je prisutan u roditelja djece s teškoćama. Suradnja predstavlja zajednički rad, zajedničko kretanje u istom smjeru u svrhu postizanja određenog cilja. Za razliku od pomoći, suradnja je uvijek dvosmjerna i podrazumijeva pružanje podrške obitelji djece s teškoćama, ali u isto vrijeme i omogućava obitelji da pruža podršku odgojno obrazovnoj ustanovi u koju je uključeno njihovo dijete s teškoćama. Upravo ovaj faktor uzajamnosti omogućava roditeljima djece s teškoćama da budu uključeni u odgojno obrazovni proces, od procjene djeteta, preko planiranja rada, pa do provođenja određenih postupaka individualizacije. Pružiti roditelju osjećaj ravnopravnosti, uključenosti i informiranosti preduvjeti su za kvalitetnu suradnju.
U suradnji s roditeljima djece s teškoćama uvijek je važno poći od osnovne pozitivne postavke kako nesuradnja roditelja ne znači nedostatak ljubavi prema djetetu i odbijanje vaše podrške već nesigurnost o najboljem načinu podrške djetetu, odnosno o tome što je najbolje za dijete. Polazište da roditelji žele najbolje svojem djetetu, ali da to nisu u mogućnosti uvijek i ostvariti, omogućava približavanje roditeljima i ostvarivanje istinskog partnerskog odnosa.
Učitelji i roditelji trebaju biti saveznici koji ravnopravno rade na zajedničkom zadatku. U fokusu suradnje s roditeljima djece s teškoćama na prvom mjestu treba biti odnos koji se gradi postupno i s uvažavanjem. Tek kada ostvarite ravnopravni odnos s roditeljima u fokus vaše suradnje može ući dijete s teškoćama. Pozitivan stav o djetetu kao i konkretni prijedlozi za rad svakako će doprinijeti da se roditelj djeteta s teškoćama osjeća sigurno. Upravo osjećaj sigurnosti otvara mogućnost za daljnju suradnju.
Dobra suradnja pomaže djetetu i školi, a ogleda se u prevenciji svakodnevnih teškoća u radu, boljim ocjenama, redovitijem pohađanju nastave i većoj motiviranosti djeteta za rad tijekom nastave.
Ponekad nepovjerenje prema roditeljima predstavlja prepreku u ostvarivanju suradnje. Obilježavanje nekih roditelja kao „teških“, problematičnih ili nezainteresiranih vrlo često dovodi do odustajanja od suradnje i prije pokušaja da se izgradi odnos povjerenja. S druge strane, mnogi roditelji, iako su zainteresirani za obrazovanje svojeg djeteta, prestrašeni su i sumnjičavi u odnosu na školu i učitelje. Članovi obitelji mogu izbjegavati školske interakcije jer se boje da će biti okrivljavani kao uzroci djetetovih problema. Zadatak učitelja, stručnih suradnika i ravnatelja jest stvoriti pozitivnu klimu, iskazati pozitivne stavove u odnosu na sposobnosti djeteta s teškoćama i na taj način približiti roditeljima mogućnost uspjeha njihovog djeteta u školi.
U prevladavanju prepreka u suradnji svakako će pomoći prijateljski i pozitivan odnos te iskrena komunikacija s roditeljima. Učitelji često smatraju da je slušanje najvažniji, ali i težak aspekt razvoja odnosa s roditeljima. Izazovi se nalaze u slušanju roditeljskih poruka čak i onda kada se ne slažete s roditeljima i vaši se stavovi i vrijednosti razlikuju. Usklađenost ciljeva za dijete vrlo je važan faktor u međusobnom razumijevanju i često je ključni element u ostvarivanju kvalitetne suradnje. Definiranje ciljeva tijekom prvih susreta s roditeljima pokazuje spremnost učitelja da uključi roditelje na ravnopravnoj razini u odgojno obrazovni proces kroz koji će njihovo dijete prolaziti.
Roditeljima ne treba govoriti samo o lošim stvarima kod djeteta, čak i ako je to točno niti jedan roditelj se ne može osjećati ugodno. Treba istaknuti i pozitivne stvari u funkcioniranju djeteta, roditelj će tada lakše prihvatiti i manje ugodne informacije. Važno je slušati! Uzrok mnogih nesporazuma s roditeljima proizlazi iz njihovog (često točnog) osjećaja kako ih se zapravo uopće ne čuje. O problemima je važno pričati u terminima situacije i akcija koje planirate poduzeti, a ne u terminima nečijih nepoželjnih osobina. Nakon što ste jedan problem riješili nemojte se na njega vraćati prvom slijedećom prilikom. Nemojte dopustiti da na rješavanje novih problema djeluju „stari grijesi“.
Ukoliko je neko ponašanje izrazito nepoželjno ili je situacija izmakla kontroli, osnovno pitanje i za roditelja i za učitelja trebalo bi biti: „Zašto?“ i „Kako dalje“, a nikako „Tko je kriv?“.