Prešućena istina, Abas Mušeta

SARAJEVO, 12. oktobra (FENA) - Da je na počinjene zločine potrebno uvijek i iznova podsjećati kako se ne bi ponovili ukazuje knjiga "Prešućena istina - Kulen Vakuf 1941. godine" Abasa Mušete koja donosi autorov doživljaj stradanja građana malog mjesta u blizini Bihaća. Foto FENA/Emir Burlovic

Kulen-Vakuf 1941. godine...

Jedan od temeljnih ljudskih poriva je traganje za istinom. Naša pregnuća, izuzmemo li ona koja poduzimamo u osiguranju gole egzistencije, povezana su željom i htijenjem da otkrijemo suštinu postojanja i prodremo u srce određenog zbivanja. U kontekstu historijskog pamćenja, traganje za istinom je nerijetko pokušaj ispravljanja nepravde i spašavanje od zaborava činjenica iz prošlosti koje su imale presudan utjecaj na živote ljudi nekoga grada, kraja ili epohe.
Takav je slučaj i sa ovim rukopisom Abasa Mušete. Gonjen nepravdom koju je komunistički režim pokazao prema njegovom rodnom gradu Kulen-Vakufu i bestijalnošću vlasti u zataškavanju počinjenog zločina nad muslimanskim življem ovoga kraja, autor je uspješno ustrajao u svome naumu da istina ostane zapisana i otrgnuta od zaborava. Naravno, dugo prešućivana zlodjela – a radi se o zločinu iz septembra 1941. godine – uspjela su postati dijelom historijske istine zahvalju¬jući nekolicini istraživača koji su odlučili napisati nešto o kulenvakufskoj tragediji. U prvom redu mislim na kanadskog kolegu Maxa Bergholza i Kulenvakufljanina Derviša Kurtagića. Oba autora su dobila značajno mjesto i u Mušetinom radu tako da su dostatno citirani. Posebno se to odnosi na Kurtagića koji je u mnogome bio i primarni izvor autoru, s jedne strane, odnosno lakmus papir njegovom vlastitom sjećanju, s druge.
U djelu se isprepliću dva jasna pristupa temi i dvije pozicije koje autor ima. Prva je njegov dis¬kurs subjekta događaja, a druga njegova pozicija pasioniranog istraživača. U opisima događaja autor je precizan u navodima; jasno daje do znanja ono šta je lično vidio i upućuje na izvor iz kojeg je crpio određene podatke (rekla mu majka, pročitao u toj knjizi itd.) pokušavajući na taj način napra¬viti razliku između vlastitog iskustva (subjekta) i događaja kao takvog (objekta).
Kao istraživač oslonio se na izvore kojih je malo ali ipak dovoljno kojima je podupro vlastite teze i argumentirao određene događaje iz vlastitog sjećanja. Lirska duša, kakva Mušeta nesumnjivo jeste, i pored najbolje volje da bude u granicama suhog akademskog racionalističkog pristupa to nije do kraja uspjela. Rukopisom dominiraju osjećaji frustracije, tuge, žalosti. No, kako se čovjek može odnositi spram događaja kakav je bio pokolj u Kulen-Vakufu, a uz to još perfidno bačen u zaborav?
Polemički poligon, gdje je najvisprenije uspio pokazati oštroumnost i zavidno poznavanje teme, svakako je njegov odgovor na referat Esada Bibanovića u zborniku Bihać u novijoj istoriji. Mušeta je tu, iako se primjećuje doza revanšizma komunističkom režimu, upečatljiv i uvjerljiv. Njegova argumentacija i kontekstualizacija na ovom konkretnom primjeru uspješno su, na primjer, dovele do saznanja da određeni ‘heroji’ NOB-a i nisu baš heroji. U ovome, pak, segmentu dokazivanja krivice za pokolj nad Bošnjacima Kulen-Vakufa, budućih heroja rata i generala JNA, Mušeta je predirektan i osvetoljubiv. Može se primijetiti kako frustracija progovara iz rukopisa, no, argumenti koje iznosi dovoljno su teški za ponovno preispitivanje uloga određenih osoba u tragediji gradića na sjeverozapadu Bosne.
Izrazito vrijedan doprinos je i popis stanovnika koji je donesen u posebnom poglavlju. Razno¬vrsnost opisa ljudi Kulen-Vakufa, njihovih sudbina, navika i karakteristika svakako će biti vrlo za¬nimljivi sadašnjoj generaciji koja malo ili nimalo pamti neke od svojih predaka. Mušetino sjećanje na te ljude je snažno ali se isto tako primjećuje njegovo studiozno prikupljanje podataka o osobama i porodicama koje je dobivao od preživjelih stanovnika Kulen-Vakufa u cilju što iscrpnijeg opisa svojih sugrađana prije izvršenog četničkog zločina.
I na kraju, cilj koji je postavljen i koji je ova knjiga trebala dosegnuti potpuno je ostvaren. Sjeća¬nje dječaka koji je, zajedno sa ukućanima i ostalim sugrađanima, petnaestak dana lutao prostorom između Bosanskog Petrovca, Lapca i Bihaća snažno svjedoči o zlu koje je pogodilo Ljutočku dolinu u septembru 1941. godine. Amanet koji mu je mati ostavila, u poodmaklim godinama je uspio ispuniti. Vjerujem da će mu mnogi biti zahvalni na tome.
(riječ urednika)