0


Piše: Emina Janjac, magistar razredne nastave

Kroz prozor pedagoškog optimizma

Tek mi je toliko godina, a već se svijet oko mene počinje zatvarati i stezati. Ovo možeš, a ono ne možeš, ovo smiješ a ono ne smiješ, ovo smiješ kazati, ono ne smiješ. Tako svaki dan, tamo, ovamo, sjedi, ustani, pitaj prije nego nešto uradiš, kaži, ne viči. A ja još uvijek ne znam zašto to radim…

Djetinjstvo, razdoblje u kojem je čitav naš tjelesni, psihomotorni, kognitivni, emocionalni i socijalni razvoj iniciran u njemu. Razdoblje koje je u velikoj mjeri obilježeno specifičnom aktivnošću, stalnim dijalogom između mogućeg i stvarnog života, maštanjem.  Oblikovati priču o životu, osluhivati dječija maštanja, poučavati ga o najdubljim tajnama znači otkrivati jedan drugačiji svijet koji često izaziva čuđenje, strah, ushićenje, divljenje. Takav jedinstveni svijet je opisan u pričama, bajkama, basnama pa je i dijete naklonjeno tim sadržajima. Suočeno sa pričama, dijete počinje samo da vidi slike, čuje muziku i oživljava svijet. To je razdoblje u kojem je sve dozvoljeno, nezamijenjivo i neponovljivo. Najveći opaženi izraz potencijalne i produktivne darovitosti djeteta u tom razdoblju se velikim dijelom pripisuje njihovim odgajateljima/nastavnicima. Zato nastavnici preklapanjem mašte i pouke i igre i poruke pronalaze najadekvatnije nastavne oblike kojim će otkriti te velike čarolije koje djeca pretvaraju u vlastite mitologije. Poučiti dijete da izražava svoje misli, osjećanja i uvjerenja znači poučiti ga komunikaciji, sposobnosti i najvećoj prednosti ljudi koju često vezujemo za jezik. Ako ne govorimo istim jezikom, malo ćemo se razumijeti. Svi pisci svijeta koji su pisali za djecu i o djeci su jezike bojili ljubavlju. Često se pitamo da li postoji jedan univerzalni ljubavni jezik koji razumiju svi ljudi? Da, to je jezik djeteta. Duhovna tvorevina koji mogu naučiti svi, ali samo ako su spemni slušati, učiti i oponašati ga. Tek tada će se otkriti neprikosnoven svijet stvarnosti koji lebdi između monotonije i čari imaginacije. Taj svijet je često djetetu preuzak i stisnut, jer visine i daljine ne čekaju, nego zovu, a mašta i potreba za slobodom traže nove neistražene prostore. Približiti se djetetu, prepustiti se njegovoj čaroliji nije ništa drugo nego iskreno mu vjerovati, sa njim suosjećati i govoriti  njegovim jezikom. Samo taj jezik, neosjetno plijeni i čudesno bogati svjetove. Razvijati, pomjerati okvire i granice svog mišljenja i življenja znači bogatiti ličnu i profesionalnu autonomiju. Zato postanimo istraživači dječijeg mišljenja i maštanja koji aktivno učestvuju u stvaranju i razvijanju naučne pedagoške teorije – padagoškog optimizma.

Momenat kada smo otklanjali strahove, pokazivali maženje, zamišljali hranjenje, posjetili veterinara galopiranjem i izražavali se darivanjem je dio našeg malog pronalaska, tada velikog svijeta, Pričamo o konjima.