Konceptualizacija teškoća i inkluzije utemeljena na socijalnoj patologiji/ socijalnom modelu

Piše

Darko Kobetić, prof.reh., direktor Centra znanja PROFECTUS,

www.centarprofectus.hr

U kojoj su mjeri okolina i društvo u cjelini odgovorni za funkcioniranje djeteta s teškoćama?

Kao odgovor na konceptualizaciju utemeljenu na individualnoj patologiji, u razvijenim zemljama svijeta aktivisti za ljudska prava su krajem 60.-ih godina prošlog stoljeća počeli razvijati novu konceptualizaciju oštećenja utemeljnu na socijalnoj patologiji odnosno na socijalnom modelu i modelu ljudskih prava. Iz ove nove konceptualizacije nastaje i stvarno razumijevanje inkluzije u današnjem smislu.
Stara koceptualizacija je sustavno zanemarivala ulogu društva u ograničavanju ili omogućavanju inkluzivnih procesa orijentirajući se isključivo na „popravljanje“ djeteta s teškoćama. Prema novom shvaćanju teškoća, one ne pripadaju isključivo djetetu već su posljedica interakcije zdravstvenog stanja djeteta, politike i stavova društva u kojem se dijete nalazi. Prema ovom shvaćanju inkluzivni procesi mogući su samo ako dolazi do društvenih promjena i adaptacija kroz mijenjanje političke, socijalne, ekonomske i fizičke okoline što podrazumijeva promjene sustava. Upravo u ovim promjenama počivaju načela inkluzije i na njima se temelji socijalni model, odnosno paradigma društvene patologije. Ova paradigma zahtijeva da djeca s teškoćama imaju priliku u potpunosti participirati u životu društvene zajednice i protivi se svakom isključivanju djece kroz izolaciju u posebne ustanove gdje im se pružaju segregirajući oblici podrške. Inkluzija se u navedenoj paradigmi definira kao društvena odgovornost, a karakteristike osoba s invaliditetom smatraju se dijelom normalne raspodjele unutar ljudske različitosti, a ne kao devijacije ili anomalije.
Okolinski model invaliditeta može se opisati kao model u kojem su sposobnosti i ograničenja pojedinca određena interakcijom tog pojedinca i okoline u kojoj se nalazi koja se više ili manje prilagođava različitostima pojedinaca koji je čine. Ovakav model odgovara modelu društvene odgovornosti gdje su barijere za sudjelovanje djece s teškoćama u društvenom, ekonomskom i političkom životu predmet državne intervencije u smislu prilagodbe. Politike koje su usmjerene na uklanjanje društvenih barijera naglašavaju adaptaciju fizičkog i društvenog okruženja kako bi se omogućilo sudjelovanje djece s teškoćama i osoba s invaliditetom u životu lokalne zajednice kojoj pripadaju. Prilagodbe društva variraju u rasponu od uklanjanja fizičkih barijera preko izrađivanja programa u skladu sa sposobnostima, potrebama i interesima djeteta do sustavnog djelovanja na uklanjanju „barijera u glavama“ svih članova zajednice. Za razliku od paradigme individualne patologije, okolinski model stavlja naglasak na modele potpore koji su kreirani na temelju potreba djece s teškoćama i osoba s invaliditetom te ističe važnost kontrole provedbe tih modela od njih samih.
U posljednjih nekoliko desetljeća svjedočimo značajnim promjenama trendova u politici invaliditeta. Razvoj aktivizma kroz nevladine organizacije, rekonceptualizacija invaliditeta kao društvene patologije uz usvajanje modela ljudskih prava vodi prema sve širem razmjeru promjena. Sve prisutnije je prepoznavanje društvene odgovornosti u odnosu na invaliditet što mijenja prirodu zakonodavstva, politike, programa i istraživanja u području invaliditeta na svim razinama društva.
Iako je zakonski okvir mnogih razvijenih država formalno vrlo otvoren prema inkluziji, važno je osvijestiti kako samo promijenjeno zakonodavstvo neće dovesti do provođenja istinske inkluzije. Jednako je važna otvorenost svakog pojedinca za prihvaćanje i uvažavanje potencijala koje donosi različitost. Promjena stavova svakog člana društva predstavlja također ključni element u življenju socijalnog modela što pretpostavlja da je svaki član društva jednakopravan i prihvaćen.