0


Pojam komunikacije je danas veoma često u upotrebi. Čovjek komunicira čulima sa živim i neživim svijetom, bilo da svjesno ili nesvjesno preuzima određene akcije. Komunikacija je veoma tijesno povezana sa procesom učenja, pa se o njoj govori u pedagoškoj i psihološkoj nauci.

“Bez komunikacije nema pedagoškog procesa. On može ostvariti svoju svrhu tek dvosmjernošću kretanja informacija između njegovih sudionika” (V. Mužić).

Osnovni je instrument odgoja i obrazovanja razgovor između učitelja i učenika, između učitelja međusobno i između učenika međusobno.

Međusobni odnosi nastavnika i učenika su vrlo aktuelan i složen pedagoški problem koji postoji otkad i prvi oblici organizovanog vaspitno-obrazovnog rada. Tim odnosima su se, sa manje ili više uspjeha, bavili naši i strani istraživači, ali su i pored toga i dalje ostali u mnogo čemu velika nepoznanica i izazov ne samo za pedagoge i za pedagogiju, već i druge nauke i naučnike. Komunikacija učenika i nastavnika je odraz opštih društvenih odnosa, rezultat je određenih shvatanja čovjeka i potreba njegovog razvoja.

Obrazovni proces predstavlja oblik međusobnog djelovanja i saradnje između nastavnika i učenika.  Ova saradnja se ostvaruje kao njihova uzajamna interakcija i komunikacija. Posebnu oznaku ove komunikacije predstavlja namjensko, usmjereno usvajanje određenih informacija, pa se zato govori o pedagoškim komunikacijama.

U nastavi se pretežno javljaju četiri glavna tipa (oblika) komunikacione strukture.     Jednosmjerna vertikalna komunikacija, od nastavnika ka učenicima, bez povratne sprege,  uobičajena je i preovlađuje u našoj školskoj praksi. Slabost ove strukture je što nastavniku ne omogućava da se informiše šta su, koliko i kako učenici shvatili od onoga što im izlaže, da sazna njihove stavove, kao i efekte svog verbalnog i ukupnog ponašanja. Ovakva komunikacija je ograničena samo na neke procese i oblike nastave, i to pretežno na lekcije – predavanja.

Dvosmjerna komunikacija između nastavnika i pojedinih učenika, ali ne i između samih učenika primjenjuje se najčešće u ispitivanju i provjeravanju znanja učenika, metodi razgovora i sl. Njena je prednost u povećavanju učeničkih aktivnosti u procesu nastave.

Treća komunikaciona struktura omogućava ne samo vertikalnu dvosmjernu komunikaciju između nastavnika i učenika, već i horizontalnu, između pojedinih parova učenika, što utiče na povećavanje ukupne aktivnosti i doprinosi poboljšanju i efikasnosti učešća svih učenika u razredu, odnosno u određenoj grupi.

„Učiteljeva je odgovornost usaditi u učenika znanja koja je čovječanstvo steklo o sebi i prirodi i svemu važnom što je stvorilo ili izumilo.“ Učitelj to može ostvariti uspješnom komunikacijom i zbog toga je odgovoran za kakvoću komunikacije u nastavi i odgoju.

 

 

 KOMUNIKACIJA U NASTAVI

 Komunikacija u obitelji i školi

Pravila novog načina komuniciranja uopće, a u obitelji i školi posebno, u prvi plan postavljaju problem osjećaja, njihova izražavanja, zapažanja, razumijevanja i prihvaćanja. Uspješno komunicirati znači znati se spustiti na razinu druge osobe, znati se povezati s drugima, utkati se u drugoga.

Verbalno izražavanje osjećaja

Dva su načina na koja možemo izraziti svoje osjećaje: verbalno i neverbalno. Usklađenost u komunikaciji znači da se verbani i neverbalni iskazi slažu, međusobno podupiru, da nisu kontradiktorni jer mnoge komunikativne poteškoće doživljene u odnosima dolaze od davanja neusklađenih i kontradiktornih verbalnih i neverbalnih poruka.. Kada smo nesvjesni osjećaja ili ih ne prihvaćamo, ili pak nismo vješti u njihovom izražavanju, tada ih iskazujemo više na indiraktan, manje uspješan način. (Bratanić, 2002, str.113)

Za uspješnu komunikaciju bitna je naša sposobnost da svoje osjećaje opišemo riječima, da ih verbalno izrazimo. Opisujući ih postajemo svjesni što stvarno osjećamo. Osjećaji su vrlo često i nama samima nejasni i dvosmisleni. Objašnjenje drugoj osobi pojašnjava naše osjećaje ne samo njoj, već i nama samima. Opisivanje osjećaja vodi dijalogu koji pospješuje odnose s drugima.

Za dijete je važno da mu se takvo iskustvo pruža u obiteljskoj komunikaciji. Za učenika u školi. Kada nam dijete opiše svoje osjećaje, nema razloga da ih ne prihvatimo. Iskrenost u izražavanju je bitna, a ona se stječa iskustvom. (Bowlby, Spitz u Brajša, str. 114).

 

 

Izražavanje osjećaja neverbalno

U pravilu, osjećaji se izražavaju jače neverbalnim porukama nego riječima jer je neverbalna poruka manje svjesna nego verbalna i zato joj možemo više vjerovati. U komunikaciji s drugima često nismo svjesni svojih pokreta, mimike lica, boje glasa, dodira, tjelesnih pokrata (načina kako stojimo, sjedimo, namještamo ruke), prostornom udaljenošću (udaljavamo se ili približavamo).

Komuniciramo, također, i načinom kako se oblačimo, fizičkim izgledom, mirisom. Neverbalnim porukama jasnije i snažnije izražavamo naklonost i nenaklonost, prihvaćanje i odbijanje, interes i dosadu, toplinu i hladnoću. (Bowlby, Spitz u Brajša, 116.)

Izraz lica i boja glasa posebno su važni za izražavanje osjećaja. Smješak, npr. izražava prijateljstvo, prihvaćanje i saradnju. Pokazalo se da ima više kontakata očima između osoba koje se vole, nego između onih koje se ne vole. Emocionalna značenja također se tačnije iskazuju bojom i modulacijom glasa. Jedan te isti osjećaj možemo izraziti neverbalno na nekoliko različitih načina, kao što određeni neverbalni znak može označavati više različitih osjećaja. Neverbalni znakovi imaju veću snagu u izražavanju osjećaja nego riječi.

 

Neverbalna komunikacija nastavnika

Nastavnik, ulaskom u razred, uspostavlja interakciju s učenicima najprije neverbalnim znakovima kao što su osmijeh, pogled, pokretima ruku, kretanjama, načinom odijevanja i sl. Nije svejedno dešifriraju li učenici u neverbalnim znakovima nastavnika smirenost, naklonost, zainteresiranost, entuzijazam, želju da pomogne učenicima, radost, razdraganu nestrpljivost da ih nauči nečem novom ili im neverbalni znaci govore sasvim nešto drugo.

Nastavnik uspostavlja interakciju s učenicima mislima i osjećajima, željama i očekivanjima svjesno i nesvjesno. Odsjaj radosti u očima nastavika, ruke koje se šire prema učenicima, blaga nagnutost prema naprijed, lice i tijelo opušteno, pozitivne vibracije iz kojih emanira naklonost potaknut će radosno raspoloženje i stvorit ozračje vedrine i povjerenja. U takvom ozračju riječi nastavnika zasigurno će imati jače djelovanje i plijeniti pozornost učenika. (Bowlby, Spitz u Brajša, str.143).

Boja glasa

Boja glasa otkriva toplinu ili hladnoću ljudskog srca, osjetljivost ili neosjetljivost, naklonost ili nenaklonost onoga koji govori prema onome kome se obraća, ali, također, i zagrijanost ili ravnodušnost prema onome o čemu govori. Za učenike boja glasa nastavnika od izuzetne je važnosti.

Izraz lica

Prema općoj impresiji na prvi pogled nečije nam lice može biti ugodno ili neugodno, drago ili mrsko, lijepo ili ružno i sl. Lice otkriva naše emocije i osjećaje, naš unutarnji duhovni život. Na licu najviše govore usne, oči, mišići. Nije svejedno jesu li znakovi usna, očiju i mišića lica usklađeni ili ne. Pogled, kontakt očima važan je neverbalni znak kojim pokazujemo naše raspoloženje, našu naklonost i naš stav prema drugima. Daje nam vrlo značajne informacije. Ukoliko nekoga ne gledamo u oči za vrijeme razgovora, nego gledamo pored njega, iznad ili kroz njega, osjećat će se prilično neugodno. Ali osjećaj neugode bit će nazočan i ukoliko sagovornika stalno gledamo u oči.

Geste rukama

Getikuliranje rukama, jednim je dijelom, vezano i uz tip komuniciranja. Osobe, koje pripadaju kinestetičkom tipu komuniciranja, gestikuliraju više nego one koje pripadaju vizualnom ili akustičnom tipu. Geste najčešće prate verbalnu komunikaciju, a ponekad mogu biti zamjena za riječ. Prema Rijavec, 1994, (citirano u Bratanić, str. 147.) kroz čitavu historiju raširene su ruke bile znak istine, iskrenosti, odanosti i poslušnosti. Kada su ljudi otvoreni i pošteni, onda obično jedan ili oba dlana okrenu prema sugovorniku. Skriveni dlanovi, u džepu, iza leđa i sl., mogu ukazivati na neiskrenost i laž. Dlanovi okrenuti prema dolje ukazuju na autoritarnost i poziciju moći, za razliku od otvorenih dlanova. „Pokreti-geste rezultat su središnje mentalne obrade kao i govor. Pokret i govor se usporedo obrađuju. Kretnje prenose dio obavijesti koja se ne ponavlja govorom. One mogu ukazivati na dosegnuti cilj ili pak pokazati kako bi slušateljstvo trebalo reagirati.“ (Neill, 1994, str.91)

 

 

 

Položaj tijela

Tijelo blago nagnuto prema naprijed otkriva naklonost i toplinu, za razliku od blagog otklona tijela prema natrag koji otkriva hladnoću i nenaklonost onoga koji govori prema onome kome govori.

Kretanje po razredu, prostorna udaljenost

Kretanjem po razredu i prostornom udaljenošću od učenika nastavnik otkriva svoj stav prema učenicima, svoje osjećaje, trenutno raspoloženje. Približavanjem učenicima nastavnik potiče interakcije. Približavanje je znak nastavnikove naklonosti, želje za ohrabrenjem učenika, za pomaganjem i sl. Udaljavanjem od učenika natavnik iskazuje nenaklonost, nezainteresiranost, hladnoću u odnosu s njima i sl. (Neill, 1994, str.150)

Dodir, „ruka ohrabrenja“

U određenim trenucima nastavne situacije, kada neverbalni znakovi učenika upozoravaju nastavnika na obeshrabrenost, nelagodu, strah, rastresenost i sl., potrebna je direktna pomoć nastavnika. Poznata je „ruka ohrabrenja“ naročito u trenucima kada nastavnik osjeti da su snage učenika posustale.

 

Povratna informacija u komunikaciji

Nije svejedno kako druga osoba razumije naše poruke i kako doživljava cjelokupno naše ponašanje i nas kao ličnost. Povratna je informacija u procesu komuniciranja, posebno u nastavi, ona karika koja bitno određuje uspješnost učenika, ali svakako ukazuje i nastavniku na njegovu uspješnost. Nastavnik je uspješan toliko koliko su uspješni njegovi učenici.

Komuniciranje je uvijek dvosmjeran proces. Praćenje neverbalnih znakova učenika dok nastavnik predaje na izvjestan način osigurava dvosmjernost tog procesa. Povratnu informaciju, iz neverbalnih znakova učenika, možemo dobiti prateći izraz lica, naročito oči i usta, titraje mišića na licu, poloţaj tijela, stopala. Zainteresirani izraz lica, tijelo i glava u pozi slušanja, gledanje u oči nastavnika, aktivno praćenje njegova izlaganja, bit će neverbalni znak da učenik razumije ono što nastavnik govori, verbalno i neverbalno. (Neill, 1994, str. 89)

Uz razumijevanje vezuje se i zadovoljstvo pa će zadovoljan izraz lica i iskra u očima učenika biti pouzdan znak nastavniku da ga učenik pozorno prati i razumije. Međutim, i onda kada smo gotovo sigurni da neverbalni znaci ukazuju na razumijevanje, neće biti na odmet i verbalna povratna informacija. Povratna informacija, općenito gledajući, daje uvid jesu li osobe, koje međusobno komuniciraju, pridale isto značenje porukama, riječima , znakovima, odnosno, jesu li se na sadržajnome planu sporazumjele. Povratna informacija daje uvid i u način kako su uspostavili odnos. Nastavnik, tražeći od učenika povratnu informaciju, dobiva uvid u kojoj su ga mjeri učenici uspješno shvatili, kako su interpretirali njegove poruke, što su pritom doživjeli, kako su ga prihvatili.

Komunikacija je uspješna, sa sadržajnog aspekta, kada osoba koja prima poruku na isti način tumači znakove kao osoba koja je poruku uputila. Uloge osobe koja šalje poruku i osobe koja poruku prima u nastavi se neprekidno izmjenjuju. To je u skladu sa zahtjevom suvremene teorije koja učenje poima kao dvosmjerni proces komunikacije, pri čemu je povratna informacija integralni dio tog procesa. Za uspješnu nastavu važno je da nastavnik dobije povratnu informaciju od učenika, ali isto tako, i ništa manje, važno je da učenik dobije povratnu informaciju od nastavnika i to kako u obliku brojčane ocjene, tako i u obliku opisnog ocjenjivanja.

Ako razgovor u školi promatramo kao komunikacijski proces, tada je na jednome kraju učitelj kao pošiljatelj poruke, a na drugome učenik ako primatelj. Između njih se odvija vrlo složena komunikacijska dinamika. Učitelj ima namjeru poslati određenu odgojno-obrazovnu poruku. On je najprije zamisli, a zatim pretvori u izgovorenu poruku. Da bi došla do učenika, ovaj je mora čuti i razumjeti. To mu mogu otežati mehaničke smetnje (šumovi, nejasan i tih govor), ali i semantičke smetnje (nerazumljiv sadržaj). Ako se te smetnje uklone ili ih nema, poruka dolazi do učenika, koji je prima, interpretira i pretvara u njegovu i od njega oblikovanu primljenu poruku i realizira. Treba istaknuti da poruka koju je primio učenik ne mora odgovarati poruci koju je poslao učitelj. Ona može biti djelomično ili potpuno promijenjena. Sve to dobiva posebnu važnost ako imamo na umu da realizacija poslane poruke ovisi o primljenoj, a ne o poslanoj poruci. Usklađivanje poslane i primljene poruke u toku razgovora između učitelja i učenika osnovni je zadatak stručnog i uspješnog razgovora u školi. (Brajša, 1994, str.28).