Koliko nam je važna zdrava ličnost svakog djeteta?

Piše: Edinalda Jakubović dipl. defektolog, oligofrenolog

Postoje brojni trenuci u našim životima u kojima smo zabrinuti kao i oni u kojima smo jako sretni i ponosni, da li na samog sebe ili na naše najdraže, nije ni važno, važno je da želimo da svi znaju za našu sreću i da je podijelimo s nama dragim osobama. Međutim, jedan trenutak u našim životima se izdvaja od svih drugih, jer smo istovremeno jako sretni i ponosni ali i dosta zabrinuti. Sretni smo jer smo dočekali taj trenutak da svog mališana povedemo do školskih klupa, a zabrinuti jer znamo da je to prvi ozbiljan korak u životu našeg djeteta, u kojem mi možemo samo djelimično učestvovati. Naše dijete će ipak bez nas morati kročiti tim prvim ozbiljnim koracima.
Polazak u školu
Uglavnom svi brinemo kako će se naše dijete snaći, hoće li znati gdje su mu stvari, gdje je njegova učionica, toalet, da li će pojesti užinu? Tada svi dobijemo neodoljivu želju i vrebamo svaku priliku da učiteljici možemo ispričati sve o našem djetetu. Tada bismo se mnogo lakše osjećali, a učiteljica bi znala da smo mi dobri roditelji a naše dijete jako pametno, jer ono to za nas i jeste.
Želimo da naše dijete od prvog dana ima priliku pokazati šta sve zna, šta je naučio, pokazati drugarima koliko je dobar, da već znamo da čitamo, da smo odavno naučili da pišemo i računamo, da smo u sportu najbolji i još mnogo toga.
Ali ne osjećate se samo Vi tako!
To je osjećaj koji dijele svi roditelji pa i oni koji imaju djecu s teškoćama u učenju ili razvoju. S jednom bitnom razlikom, jer je njihova briga opravdano, nekoliko puta veća od Vaše. Razmišljaju i oni o učenju, crtanju, sportu, pjevanju ali prije svega o prihvatanju. Kako će se njihovo dijete snaći u potpuno novoj sredini, da li će imati drugare kojima neće smetati što ne trči tako spretno, što priča mnogo sporije, što ne razmišlja uvijek brzo, što piše sporo, što još uvijek nije naučio slova i brojeve ili ne zna nacrtati svoju porodicu. Da li će ga u školi prihvatiti kao i svakog drugog učenika i da li će mu dati priliku da sudjeluje, da se druži, da uči zajedno sa drugima, da se zajedno raduju i brinu školske brige. Da li će dobiti tu priliku uvijek ili samo ponekad?
Ta prilika je posebno na početku školovanja mnogo važnija od učenja slova, učenja sabiranja i oduzimanja ili crtanja odjevnih predmeta koje nosimo u određeno godišnje doba, jer smo svi završili osnovnu školu i naučili da čitamo i pišemo, crtamo i računamo, neko prije a neko kasnije.
Djeca su djeca, bez obzira na razlike i svako od njih ima svoju ličnost. Nisu samo učitelji naše djece ti od kojih zavisi da li će naš drug iz razreda imati mogućnost da jednako sudjeluje u školskim aktivnostima. Od nas roditelja zavisi da li ćemo naučiti svoju djecu da poštuju te ličnosti i različitosti i tako im osigurati da i sami tokom života budu prihvaćeni, jer svako od njih ima nešto po čemu se razlikuje, a što nije uvijek dobro prihvaćeno u društvu.
Naučite svoju djecu da smo svi istovremeno jako slični ali i različiti i da su sve mame na svijetu ponosne na svoju djecu. Naučite ih da se sva djeca raduju zbog istih stvari i da svi imaju jednake „brige“. Jer, djeca su djeca!
(Udruženje za rad sa djecom sa teškoćama u učenju i razvoju KUTAK) www.kutak.ba