0

Prema Čudina-Obradović i Težak (1995, str.96), za stjecanje vještina komunikacije potrebna je životna ili umjetna socijalna situacija koja zahtijeva komunikaciju i omogućuje uvježbavanje socijalnih vještina, ali bez opasnosti od doživljaja neugode i postiđenosti, odbacivanja ili gubitka osjećaja vlastite vrijednosti. Čudina-Obradović i Težak navode sljedeće najvažnije vještine komunikacije:

  1. vještine uspostavljanja komunikacije

¨ pružanje ruke, smiješak, naklon, uspostavljanje kontakta očima, predstavljanje

¨ uočavanje i komentiranje pozitivne značajke sugovornika

¨ uočavanje i komentiranje zajedničke ili suprotne značajke sugovornika

¨ empatija i uočavanje mogućih interesa sugovornika

¨ davanje komplimenata sugovorniku

¨ primanje komplimenata od sugovornika

 

  1. održavanje komunikacije

¨ slušanje sugovornika – davanje znakova pozornosti sugovorniku (kimanje glavom, smiješak) i aktivno slušanje (gledanje u sugovornika, uspostavljanje kontakta očima, povremeno primjereno reagiranje na ono što sugovornik govori).

¨ sudjelovanje u zajedničkim interesima

¨ postavljanje pitanja i komentiranja o području interesa sugovornika

¨ održavanje otvorene komunikacije postavljanjem pitanja „otvorenog tipa“, a ne pitanja na koja se može dati odgovor „da“ ili „ne“.

¨ otvoreno izražavanje i raščlamba vlastitih osjećaja

 

  1. prekidanje komunikacije

¨ prekidanje komunikacije na neuvredljiv način

¨ prekidanje komunikacije uz otvaranje mogućnosti za budući nastavak komunikacije.

 

Vještine jasne komunikacije

  1. naizmjeničnost u komunikaciji (poštovanje pravila: kad jedan govori, ostali šute)

 

  1. aktivno slušanje

¨ obraćanje pozornosti na ono što se govori i isključivanje svih ostalih sadržaja

¨ pažljivo primanje svih verbalnih i neverbalnih poruka

¨ razlikovanje misaonog i emocionalnog sadržaja poruke

¨ zaključivanje o osjećajima govornika

 

  1. parafraziranje

¨ Pravilo prafraziranja nalaže da sudionik razgovora mora svojim riječima sažeti ili       objasniti što mu je sugovornik rekao, a tek onda smije odgovoriti bilo kojem drugomsudioniku. Ako sugovornik nije razumio prethodnika, mora ponovno rezimirati, sve dok se govornik ne složi da je drugi sugovornik potpuno razumio njegovu izjavu.

 

  1. empatičko slušanje

¨ predstavlja kombiniranje aktivnog slušanja i parafraziranja. Postiže se uživljavanjem u sugovornikove emocije i namjere koje proizlaze iz onoga što je rekao.

 

  1. održavanje otvorene komunikacije

¨ izbjegavanje preuranjenog zaključka, savjeta ili kritike omogućuje plodotvorniju raspravu i bolja rješenja (Čudina – Obradović i Težak, 1995. str. 180.)

 

Učitelj – pokretač komunikacije u nastavi

 

Uspješnost i stručnost odgojno-obrazovnog procesa ovisi o kvaliteti i uspješnosti komunikacije između učitelja odgojnih sadržaja i učenika. Komunikacija između učitelja i učenika bit će uspješna i kvalitetna u onolikoj mjeri koliko je učitelj svjestan njezine važnosti.

Učitelj treba biti svjestan da komunikcija, bila ona verbalna ili neverbalna, stvara, razvija i održava čovjeka. Veliki dio čovjekovog (djetetovog) razvoja odvija se u školi. Nakon biološke maternice, u socijalnoj maternici (u obitelji i školi) se nastavlja razvoj njegova singenetskog programa (stečeno, naučeno ponašanje). Pri tome glavnu ulogu ima razgovor između njega i učitelja. Takav razgovor može biti riječima, ali i bez njih.

Brajša (1994), smatra kako razgovor s učiteljem aktivira i razvija mozak učenika te se razvija i oblikuje učenikova ličnost. Učitelj treba znati slušati učenika te razgovor među njima treba biti dvosmjeran. Samo otvoreni, neposredni i iskreni razgovor ima odgojni utjecaj, a učenici razgovaraju iskreno ako se uz učitelja osjećaju slobodno i neugroženo. Učitelj će ostvariti slobodan i uspješan razgovor ukoliko dobro poznaje sebe, ukoliko je svjestan svog ponašanja te nema potrebe skrivati se, nego razgovorom se otkrivati. Važno je razgovarati o osjećajima, potrebama i željama učitelja i učenika.

Osim znanja, učenici bi u školi trebali učiti misliti, osjećati, doživljavati, stjecati iskustva, maštati, očekivati i nadati se. Kako učitelji ne bi zaboravili neke od bitnih odgojnih odrednica, odnosno kako bi ih se mogli prisjetiti, Brajša (1994, str. 251) navodi Komunkološki podsjetnik za učitelje:

  1. Razgovor stvara, razvija i održava čovjeka.
  2. Razgovor s učiteljem omogućuje »rađanje» mozga, ličnosti i identiteta učenika.
  3. Učitelj i učenik mogu različito misliti i govoriti, ali također i dalje se međusobno poštivati i voljeti.
  4. Učitelj je razumljiv učeniku, ako je u svom govoru jednostavan, pregledan, kratak i interesantan.
  5. O osjećajima, potrebama i željama učitelja i učenika također treba razgovarati.
  6. Za uspješan razgovor između učitelja i učenika bitno je obostrano davanje, traţenje i primanje dodatnih objašnjenja.
  7. Važno je da povremeno učitelj i učenik razgovaraju i o svome razgovoru.
  8. Napad i obrana nemaju odgojni utjecaj. Samo odgojni i suradniči razgovor je odgojan.
  9. Pošteni učitelj poštuje, ne vrijeđa i ne ponišava učenika.
  10. Učenici prihvaćaju učitelja i iskreno s njim razgovaraju, ako se uz njega osjećaju slobodni i neugroženi.
  11. Samo otvoreni, neposredni i iskreni razgovor ima odgojni utjecaj, a ne neobavezujuće brbljanje, prikriveno kontroliranje i neprijateljsko ucjenjivanje.