Agrarna revolucija kao faktor razvoja ljudske civilizacije

Prof. Sanela Talović

JU „Prva osnovna škola“ Konjic

Ul. 3. mart 2, Konjic, 88400

AGRARNA REVOLUCIJA KAO FAKTOR RAZVOJA LJUDSKE CIVILIZACIJE

Sažetak

U ovom radu najviše pažnje posvećuje se proučavanju promjena u načinu poljoprivredne proizvodnje i posljedicama do kojih su dovele određene promjene, agrarnoj revoluciji kao faktoru razvoja ljudske civilizacije. Od pojave prvih oblika, život na Zemlji odvijao se u potpunoj harmoniji s okolinom u kojoj je nastao. Čovjek osvajajući nove prostore, mijenja ih i daje im drugi izgled. U prvim etapama razvoja čovječanstva, promjene i utjecaji bili su mali i beznačajni, dok su u kasnijim etapama te promijene postajale sve dublje i trajnije.

Agrarna revolucija je bitna promjena u načinu poljoprivredne proizvodnje potaknuta novim naučnim spoznajama u proizvodnji hrane.

Teoretičari privrednog rasta danas smatraju da je industrijsku revoluciju u Engleskoj poduprla agrarna revolucija koja je povećala proizvodnju hrane. Nove metode poljoprivredne proizvodnje (gnojidba, plodoredi, napuštanje ugara, selekcija bilja i stoke) u Evropu dolaze početkom XIX stoljeća, potičući privredni razvoj.

Druga velika agrarna revolucija u razvijenim zemljama počinje u XX stoljeću. s uvođenjem mehanizacije (traktori, kombajni i dr.), mineralnih gnojiva i drugih hemijskih sredstava, biološkim otkrićima (hibridni kukuruz, nove selekcije pšenice), poboljšanjima pasmina stoke i načina njezina uzgoja i drugim metodama. Istraživanja su pokazala da se u privredno razvijenim zemljama proizvodnost rada u poljoprivredi povećavala brže nego u drugim djelatnostima dovodeći tako do smanjivanja relativne razine cijena za poljoprivredne proizvode.

Ključne riječi:čovjek, poljoprivreda, agrarna revolucija, zelena revolucija, GMO

AGRARIAN REVOLUTION AS A FACTOR IN THE DEVELOPMENT OF HUMAN CIVILIZATION

Summary

In this work, the most attention is paid to the study of changes in the way of agricultural production and the consequences that led to certain changes, to the agrarian revolution as a factor in the development of human civilization. Since the appearance of the first forms, life on Earth has been in complete harmony with the environment in which it arose. By conquering new spaces, man changes them and gives them a different look. In the first stages of human development, the changes and influences were small and insignificant, while in the later stages these changes became deeper and more permanent.

The agrarian revolution is a significant change in the way of agricultural production stimulated by new scientific knowledge in food production.

Economic growth theorists today believe that the Industrial Revolution in England was supported by the Agrarian Revolution, which increased food production. New methods of agricultural production (fertilization, crop rotation, leaving fallow land, selection of plants and livestock) came to Europe at the beginning of the 19th century, encouraging economic development.

The second great agrarian revolution in developed countries began in the 20th century. with the introduction of mechanization (tractors, combine harvesters, etc.), mineral fertilizers and other chemical agents, biological discoveries (hybrid corn, new selections of wheat), improvements in livestock breeds and their breeding methods, and other methods. Research has shown that in economically developed countries, labor productivity in agriculture increased faster than in other activities, thus leading to a decrease in the relative level of prices for agricultural products.

Keywords:man, agriculture, agrarian revolution, green revolution, GMO

Uvod

Bogati krajolik planete koju nastanjujemo nastajao je postepeno, tokom više od tri i po milijarde godina evolucijskih promjena. Mnogo je vremena i evolucije bilo potrebeno da Zemlja postane pogodna za život kakav danas poznajemo.

Od pojave prvih oblika, život na Zemlji odvijao se u potpunoj harmoniji s okolinom u kojoj je nastao. Prvobitne biljne i životinjske vrste koristile su tačno onoliko resursa koliko im je bilo potrebno za preživljavanje što je, promatrano iz današnje perspektive, slika održivog sistema kakvom težimo (sl.br.1).

Slika br.1 – Prirodno bogatstvo (www.google.ba/search)

No, prije otprilike deset hiljada godina, jedna se vrsta pokušala izdići iznad snaga prirode i okoline u kojoj se razvijala. Radi se, naravno, o čovjeku. Od trenutka u kojem je čovjek po prvi puta svjesno upotrijebio alat kako bi neki prirodni materijal prilagodio svojim potrebama, počeo je nepovratni proces uništavanja okoline.

Historija nastanka poljoprivrede

Poljoprivreda je privredna djelatnost koja obuhvata biljnu i stočarsku proizvodnju i s njima povezane uslužne djelatnosti. Dvije osnovne grane poljoprivrede su zemljoradnja i stočarstvo. Zajedno sa šumarstvom, lovom i ribolovom spada u primarni sektor privrede (Nurković i Spahić, 1996). To je najstarija ljudska i društvena proizvodna djelatnost.

Kao sektor privrede, poljoprivreda je prešla dug put razvoja od primitivnog načina proizvodnje do savremene, moderne faze u razvijenim zemljama. Tokom veoma dugog historijskog razdoblja, razvoj ove aktivnosti bio je izuzetno spor, iako je za to vrijeme predstavljala osnovnu privrednu djelatnost u kojoj se stvarao najveći dio proizvoda sve do industrijske revolucije. Napredak poljoprivrede uslovljen je prirodnim, ali i društveno-ekonomskim faktorima.

2.1. Period paleolita

U paleolitu lov na velike životinje tražio je saradnju velikog broja lovaca većeg od porodične jezgre i čovjek je najvjerovatnije bio podložan instinktu teritorijalnosti i hijerarhije, pa je moguće da je svaka skupina/horda imala vlastito područje lova[1]. Živjeli su skitačkim načinom života. Hvatali su bizone, jelene, mamute, irvase i druge životinje, o čemu svjedoče prizori lova koje su naslikali na zidovima pećina, te na taj način preživljavali (sl.br.2).

Slika br.2 – Život ljudi u paleolitu(www.google.hr/search?q=paleolit)

Klimatske promjene na kraju pleistocena (hist. razdoblje paleolita) i početkom holocena (hist. razdoblje mezolit-neolit) prouzročile su važne promjene kako u geomorfologiji tako i u promjeni flore i faune te su imale velik utjecaj na način čovjekova života.

Period neolita

Smatra se da početak poljoprivrede datira od prije deset hiljada godina kada su prvi ratari počeli uzgajati usjeve i životinje za svoju prehranu. To im je omogućilo da napuste nomadski način života u potrazi za divljim biljkama, plodovima i životinjama i da se trajno nasele na jednom mjestu[2] (sl.br. 3i sl.br. 4).

Slika br. 3 Slika br. 4

Život ljudi u neolitu – nastanak primitivne poljoprivrede

(www.google.hr/search?q=neolit&source=lnms&sa=X&ved=0ahUKEwiB0Nans)

2.3. Period Starog vijeka

Poljoprivreda u mnogim antičkim civilizacijama, je predstavljala najveću i temeljnu granu privrede.Tokom svog postojanja se značajno mijenjala po svom karakteru i razmjerima, i nešto manje po svojim tehnikama. (sl.br.5).

Slika br.5–Poljoprivreda u starom vijeku

(www.google.ba/search?q=poljoprivreda+u+starom+vijeku)

2.4. Period Srednjeg vijeka

U srednjovjekovnom periodu zemljoposjednici su počeli zajedničko zemljište ograđivati ogradama, rovovima ili živicama i pretvarati ga u privatno vlasništvo. Tako je kooperativna srednjovjekovna obrada zemlje prerasla u sistem privatnog vlasništva, a zemljovlasnici su donosili sve odluke o tome šta će uzgajati (sl.br.6).

Slika br.6 – Poljoprivreda u srednjem vijeku (www.google.ba/search)

Historijski aspekt današnje poljoprivrede

Globalno tržište i konvencionalna poljoprivreda učinili su hranu dostupnijom, jeftinijom, ali i manje nutritivnom i uz dugotrajne posljedice na okoliš. Takav način proizvodnje nije održiv niti je zdrav. U sagledavanju historije poljoprivrede možemo uočiti tri bitne vremenske tačke u kojima su se desile promjene koje su dovele poljoprivredu u oblik koji poznajemo danas:

Prva poljoprivredna revolucija ili Neolitska revolucija
Druga poljoprivredna revolucija ili Agrarna revolucija
Treća poljoprivredna revolucija ili Zelena revolucija

3.1. Neolitska revolucija ili prva poljoprivredna revolucija

Neolit ili mlađe kameno doba se odnosi na historijski period nakon paleolita, a karakterizira ga korištenje poliranog kamenog oruđa, razvoj trajnih nastambi, pripitomljavanja i domestikacije životinja i biljaka, uzgoja žitarica i voćki, te tkanja. Promjena iz lovačko-sakupljačkog u sjedilački način života predstavlja toliku promjenu u načinu života da se ova promjena često karakterizira kao Neolitska revolucija. Neolitska revolucija je promijenila način na koji su ljudi živjeli, a upotreba poljoprivrede omogućila je ljudima da razviju stalna naselja, društvene klase i nove tehnologije. Neke od tih ranih grupa su se naselile u plodnim dolinama rijeka Nil, Tigris i Eufrat, Žute rijeke i rijeke Ind.

Čovjek počinje upotrebljavati sve što mu zemlja daje, započinje kultivirati prve biljke (ječam i proso)-početak ratarstva .Osim vuka, pripitomljava konje, ovce, koze, svinje, goveda i kokoši-početak stočarstva. Tehnikom glačanja uz pomoć vode i pijeska izrađuje oštrije bridove, a novi izumi su bili motika, srp, plug, sjekira (sl.br.7 i sl.br.8).

Slika br.7 Slika br.8

Neolitska revolucija (www.google.ba/search?q=oru%C4%91e++u+neolitu&source)

Najraniji dokazi o razvoju poljoprivrede javljaju se u području poznatom pod imenom „Plodni polumjesec “(današnji Irak, Sirija, Libanon, Izrael). Poljoprivreda se razvila i u drugim područjima, kao što su Kina i Srednja Amerika, ali nešto kasnije. Na karti Bliskog Istoka prikazano je područje Plodnog polumjeseca sa imenima antičkih civilizacija odakle je krenuo najraniji uzgoj žitarica i stoke[3] (sl.br.9).

Slika br.9 – Područje Plodnog polumjeseca

(www.google.ba/search?q=oru%C4%91e++u+neolitu)

3.2. Agrarna revolucija ili druga poljoprivredna revolucija

Počeci druge agrarne revolucije u zemljama Evrope datiraju različito, ali svakako sežu u razdoblje prosvjetiteljstva, vrijeme XVII, XVIII, XIX stoljeća. Obilježena je uvođenjem mehanizacije (traktori, kombajni i dr.), mineralnih gnojiva i drugih hemijskih sredstava, biološkim otkrićima (hibridni kukuruz, nove selekcije pšenice), poboljšanjima pasmina stoke i načina njezina uzgoja i drugim metodama (sl.br.10a, 10b, 10c), novih ratarskih kultura, integracijom stočarstva i ratarstva, te uvođenjem krmnog bilja u poljoprivrednu proizvodnju. Agrarna revolucija je prethodnica industrijskoj revoluciji (Benc, 1976). Zemljište se uvođenjem plodoreda više ne ostavlja na ugaru, te se počinje intenzivno uzgajati stoka. Izumom parnog stroja, u poljoprivredi razvijenih zemalja počinje se primjenjivati teška mehanizacija te se proizvodnost rada drastično povećala puno brže nego u drugim djelatnostima što je dovelo do smanjivanja cijena poljoprivrednih proizvoda. Smanjenjem fizičkog udjela rada sve se više smanjuje postotak ukupnog stanovništva koje se bavi poljoprivredom, znanje se unaprjeđuje a proces mehanizira.

Slika br.10a – Traktor Slika br.10b – Kombajn Slika br.10c – Pšenica

(www.google.ba/search?q=agrarna+revolucija)

3.3.”Zelena revolucija” ili treća agrarna revolucija

”Zelena revolucija” je tehnološki odgovor na svjetsku nestašicu hrane koja je bivala sve veća u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, tačnije 60-ih godina prošlog stoljeća. Ocem ”Zelene revolucije” smatra se Norman Borlaug (1914-2009.). Norman Borlaug je za svoja postignuća nagrađen Nobelovom nagradom za mir 1970. godine. Ona je transformirala uzgojnu praksu u mnogim regijama kao što su mnogoljudne zemlje u razvoju (Indija, Kina, Meksiko), gdje su glavni prehrambeni usjevi bili riža, pšenica i kukuruz. Uvođenje visokorodnih sorti te njihov uzgoj, koji zahtjeva umjetna gnojiva, pesticide i herbicide, poznat je kao „Zelena revolucija“. Te visokorodne sorte nisu bile plod genetskog inženjeringa, bile su rezultat tradicionalnih metoda oplemenjivanja bilja, u kojima su proizvedeni hibridi. Oni zavise o velikoj količini unosa u sistem njihove proizvodnje, bez kojeg imaju slabiji prinos nego autohtone sorte. U Indoneziji se od 1975. godine sa 25 kg/ha korištenje umjetnih gnojiva popelo na 150 kg/ha do 1990. godine.

Umjetna gnojiva su samo dio unosa, tu je još i nužnost navodnjavanja, te pesticida i mehanizacije (Fitzgerald-Moore i sar., 1996.). Radi masovne upotrebe hemijskih sredstava Zelena se revolucija još naziva “Hemijska revolucija“.

Uzgoj visokorodnih sorti prehranio je većinu tada gladnih u svijetu. Stvarane su nove sorte sa sve većim brojem i krupnijim sjemenjem i sve većom nadzemnom masom (sl.br.11a i slika 11b). Uzgojem tih novih sorti, i uvođenjem monokulture smanjila se drastično genetska raznolikost usjeva a samim time i njihova otpornost.

Slika br.11a – Zelena revolucija Slika br.11b – Zelena revolucija

(https://www.google.ba/search?q=zelena+revolucija&tbm=isch&tbs=rimg)

Posljedice Zelene revolucije nisu bile odmah vidljive, već su se pojavile mnogo godina kasnije. Već na samom početku Zelene revolucije kritičari su tvrdili da takav proces poljoprivredne proizvodnje uništava okoliš zbog prekomjerne primjene umjetnih gnojiva i pesticida i koncentriranje uzgoja na samo nekoliko vrsta koje su značajne korporacijama radi ostvarivanja što većeg profila tj. zarade. Promjena omjera unosa vitamina, minerala i proteina dovela je do zdravstvenih problema u populaciji. Prema procjenama WHO-a (World Health Organisation) 13.8 miliona djece pati od problema s vidom povezanih s nedostatkom vitamina A, te je to najveći uzrok sljepoće kod djece u svijetu. Samo u Indiji oko 15000 predškolske djece godišnje oslijepi zbog nedostatka vitamina A u prehrani. (Pratinidhi, 1984). Nedostatak vitamina A uzrokovan je nepravilnom prehranom, specifičnije sorta riže IR8 koja je nahranila milijune u Indiji, manjka beta karotena u odnosu na autohtone sorte. I onda, Zelena je revolucija utrla put novoj zelenoj revoluciji – GMO.

Genetički modificirana hrana

Pojam genetski modificirani organizam (GMO), odnosi se na sve organizme čiji je genetski materijal promijenjen na način koji se ne dešava prirodno nego pomoću tehnika genetičkog inženjerstva. Pod izlikom brige za čovječanstvo, te činjenicom da se svjetska populacija povećava eksponencijalno, a poljoprivredna proizvodnja linearno i zastrašivanjem o gladnoj budućnosti u ranim osamdesetima, brojne korporacije su bile u „zlatnoj groznici“ te su razvijali GMO biljke, stoku i GMO životinjske lijekove. Zakonski regulacijski sistemi nisu se stigli tako brzo razvijati da bi kontrolirali razvoj, određivali rizike i prodaju proizvoda (Engdahl, 2007). Genetički modificirana hrana (GM hrana ili biotehnološka hrana) jeste hrana proizvedena od organizama koji su bili podvrgnuti posebnim izmjenama unutar njihove DNK, korištenjem metoda genetičkog inženjerstva. Ove tehnike su dopustile ispoljavanje novih osobina kod organizama koji ih prethodno nisu posjedovali (sl.br.12).

Slika br.12– GMO hrana

(https://bs.wikipedia.org/wiki/Geneti%C4%8Dki_modificirana_hrana)

Komercijalna prodaja genetički modificiranih biljaka počela je 1994. godine, kada je Calgene prvi reklamirao svoje tzv. “Flavr Savr“ sjeme paradajza sa odgođenim sazrijevanjem. Do danas, većina genetički modificirane hrane je primarno usredotočena na “usjeve koji donosi dobit” od velike potražnje poljoprivrednika, kao što su soja, kukuruz,uljana repica i ulje sjemenki pamuka. Ove biljke su obično podešene za otpornost na patogene i herbicide i bolje profile hranjivih tvari .

Ukupno je poznato šesnaest (16) genetskih modificiranih kultura. To su kukuruz, soja, pamuk, uljana repica, rajčica, krumpir, šećerna repa, riža, pšenica, karanfil, bundeva, duhan, cikorija, lan, dinja i papaja. Na gotovo svim površinama su uzgajane pretežito četiri poljoprivredne kulture, i to soja (čak 60% svih površina GM hrane), kukuruz, pamuk i uljana repica[4].

4.1. Prednosti genetski modificarne hrane

GMO je skraćenica za u narodu omražen, Genetički Modificiran Organizam. Razlog velike nepopularnosti GMO-a je taj što rad i profita i straha od odbijanja, konzumanti GM hrane nisu bili pravilno upoznati sa onim što konzumiraju. Na taj su se način kršila osobna uvjerenja pojedinaca; kao što je to slučaj kod vegetarijanaca, neznanje da povrće i voće koje jedu u sebi sadrži mali dio životinjskoga genoma. Osim lošeg glasa i mnogo argumenata protiv GMO-a, od kojih je većina nedokazana, ljudi nisu upoznati sa pozitivnim stranama manipulacije genima i njihovoj primjeni u poboljšanju kvalitete života[5] .

GM hrana je obogaćena posebnim hranljivim sastojcima npr.“zlatna riža“ obogaćena je kerotinom, a to utječe na suzbijanje sljepila
GM hrana je od velike važnosti u prehrani rastuće ljudske populacije
GMO rješava probleme u poljoprivredi –manje pesticida, mnogi geni ugrađeni u biljke omogućuju da biljka promijeni osobine svoje vrste (otpornost na mraz, bolesti, sušu…)
Povećava se otpornost biljaka na insekte, parazite, korove, pa se time smanjuje upotreba pesticida
GM biljke same stvaraju toksine i supstance koje uništavaju viruse

4.2.Nedostaci genetski modificirane hrane

Bez obzira na činjenicu što još uvijek nije dokazan štetan učinak GM hrane na zdravlje stav javnosti je uglavnom negativan (sl.br.13):

Postoji nepredvidiv utjecaj na duži vremenski period
Pojavljuju se novi alergeni i toksini u proizvodnji namirnica
Postoji opasnost od pojave novih virusa
Razvija se sve veća otpornost na antibiotike
GM hrana povećava rizik od raka
Gubitak biološke raznolikosti
Jedini interes i cilj je profit

Slika br.13- Stop GMO

(https://www.google.ba/search?q=gmo+hrana&rlz=1C1AOHY)

Možemo reći da je za Evropu općenito karakterističan otpor prema takvoj hrani. Kroz njega možemo iščitati i osnovnu razliku između percepcije znanosti kod Amerikanaca i Evropljana. Dok prvi gledaju na znanost kao nešto što nužno nosi napredak i dobro, Evropljani su skeptičniji, pa tako čak dvije trećine ukupnog stanovništva smatra GMO kao prijetnju zdravlju i okolišu.

U Americi GM hrana ima jednak tretman kao i konvencionalno proizvedena hrana, ali su proizvođači zbog sve više zahtjeva potrošača za informacijama o tome šta jedu, dobrovoljno počeli označavati proizvode koji nisu genetički modificirani (sl.br.14).

Slika br.14 – Proizvodi bez GMO

(www.google.ba/search?q=genetski+modificirana+hrana&tbm)

Zaključak

Stotinama godina su farmeri, vrtlari i stočari vršili selekciju biljaka i životinja kako bi prenijeli željene osobine. Ako bi jedna biljka imala veći plod, a druga bolju stabljiku ili korijen, u okviru iste vrste bi ih ukrštali da dobiju biljku koja ima i bolju stabljiku i bolji plod i korijen. To su bile poznate stare sorte biljaka i životinja…Sasvim prirodne i zdrave.

Ponekad će naslijeđene osobine potomstva ispuniti želje uzgajivača, a ponekad neće doći do željne kombinacije jer je priroda imala druge planove. Genetski inženjering otvorio je mogućnost miješanja gena različitih vrsta i to bez jasnog znanja o ishodu! Zapravo se ne zna kakve će osobine imati ovo biće (a svakako je biće ), niti kakve sve posljedice mogu nastati usljed primijene ove tehnologije na zdravlje ljudi, biljaka i životinja i ukupno pojmljiv svijet. Oni pokušavaju da iz tržišnih razloga genetskim manipulacijama, izmijene životne procese nasljeđivanja na planeti. Takva nauka nije holistička, već veoma loša nauka – redukcionistička.

Putem masovnih medija multinacionalne biotehnološke kompanije, koje ubiru dobit na obmani, odaslale su vrlo uvjerljivu poruku prema kojoj je biotehnologija čudo koje će rješiti problem gladi u svijetu, smanjiti upotrebu pesticida ili izliječiti bolesti čovječanstva. Postavlja se čuveno pitanje – Da li je baš tako?

Iz navedenog možemo zaključiti. Da, povećali su se prinosi, povećale su se zalihe hrane u svijetu….ali po koju cijenu? Koliko je otrovnih i štetnih hemikalija bilo pritom korišteno? Šta se pritom dogodilo s okolišom i zdravljem ljudi? Je li stvarno konačno riješen problem gladi –nevjerovatno, pa ipak nije.

Zar je to korak u pravom smjeru za čovječanstvo?

Literatura:

Benc, M.,(1976). Osnovni tokovi difuzije inovacija na individualnim gospodarstvima Slavonije i Vojvodine, Zagreb;
Engdahl, W., (2007). Seeds of Destruction: The Hidden Agenda of GeneticManipulation, Centre for Research on Globalization Publishing, Kanada;
Fitzgerald-Moore and B.J. Parai, (1996). The Green Revolution (http://people.ucalgary.ca/~pfitzger/green.pdf)
Nurković, S. i Spahić, M., (1996), Geografija, Sarajevo;
Pratinidhi, A. K., Bapat, V. S., Shah, U. (1984), Magnitude of vitamin A deficiency in primary school children of Sirur, Indian Pediatrics, Indija

Izvori s interneta: