Priprema djeteta za polazak u školu

Fuada Cerić, magistar pedagoških nauka

Priprema djeteta za polazak u školu

„Mama, tata, budite mi podrška!“

Na koji način najbolje pripremiti dijete za školu jedna je od većih dilema koje se javljaju kod roditelja. S polaskom u školu djeca se nalaze u nekim novim situacijama, trebaju se naviknuti na novu sredinu, upoznati sa vršnjacima, sklopiti nova poznanstava. Sve je to za dijete novina u njegovom životu. Prilikom polaska u školu i uključivanja u razred sve prethodno rečeno jako utječe na svako dijete.
Pri polasku u školu dijete se prvo susretne sa odvajanjem od roditelja, što djetetu koje nije išlo u vrtić može jako teško pasti. To prvo odvajanje može ali i ne mora biti stresno za dijete. Koncentracija pažnje i duže sjedenje na jednom mjestu, također, utječu na dijete i predstavljaju jednu novinu. Ograničavanje slobode u smislu dotadašnjeg slobodnog kretanja i navikavanje na neka nova pravila jako je teško u početku, ali poslije nekog vremena sve to postane dio djetetovog života. U novoj sredini djeca iskušavaju i razvijaju svoje sposobnosti.
Prije polaska u školu dijete je imalo stalnu pomoć i podršku od strane roditelja, međutim polaskom u prvi razred dijete se treba početi osamostaljivati i samo snalaziti u novonastalim situacijama. Ovdje napominjemo da je pomoć roditelja i dalje bitna, ali mnogo manje nego prije polaska djeteta u školu. Roditelji su u ovom slučaju najpotrebniji kao podrška svom djetetu u snalaženju.
Svako dijete individualno doživljava prve susrete sa školom. Iskustva učitelja nam pokazuju da su neka djeca vesela i nasmijana, dok neka djeca negoduju zbog odlaska u školu i to negodovanje često ispoljavaju jako emotivno, najčešće suzama. Neka djeca osjećaju strah i odbojnost, što je vidljivo prema činjenici da se ne žele odvojiti od roditelja te odbijaju ući u učionicu sami.
Roditelji su veoma bitan faktor u cjelokupnom odgoju i razvoju svog djeteta pa i u ovom segmentu, kada je u pitanju polazak u školu. Ukoliko roditelji svojoj djeci pričaju pozitivno o školi i odgojno-obrazovnom radu, veća je šansa da i dijete ima pozitivan stav prema školi i školskim obavezama. Imamo roditelja koji i sami nose u sebi negativan stav prema školi, potaknuti nekim neprijatnim iskustvima, pa otuda i dijete stvara negativan stav i odbojnost prema školi.
Roditelji kao primarni faktor odgoja djeteta mogu nam uvelike pomoći tako da kod svog djeteta prije polaska u školu razviju stav o školi kao o sretnom mjestu, gdje se može uživati i radovati i gdje se može zadovoljiti želja za znanjem.
Škola kao odgojno-obrazovna institucija pred djecu postavlja zahtjeve koji traže određenu zrelost. Spremnost djeteta za školu označava tjelesnu, emocionalnu, intelektualnu i socijalnu zrelost. Svi ovi uslovi nisu jednaki kod svakog djeteta pa se i tretiraju različito. O ovim razlikama trebaju povesti računa i roditelji i učitelji.
Tjelesnu zrelost djeteta, pri pregledu za prvi razred, ispituje doktor. Pri pregledu djeteta utvrdi se koliko je dijete u mogućnosti izdržati tjelesne napore npr.: nositi torbu, duže pješačiti, sjediti u klupi. Za pisanje mu je potrebna usklađenost (koordinacija) velikoga broja mišića nadlaktice, podlaktice i šake. Također, ispituju se vid i sluh.
Intelektualna zrelost obuhvata razvoj govora i jezika, mogućnost koncentracije (šestogodišnjak bi se trebao moći koncentrirati 15 do 20 minuta), razvijenost opažanja i pamćenja itd.
Emocionalna zrelost pokazuje nam koliko je dijete spremno razumjeti da je dobro nekad i pogriješiti te da zbog neuspjeha neće posustati.
Socijalna zrelost podrazumijeva prilagodbu djeteta za grupu, stvaranje prijateljstava, interakciju sa vršnjacima.
Kako znamo da li je dijete spremno za školu?
Jedan od pokazatelja spremnosti je koncentracija. Ako se dijete može koncentrirati na priču ili na samostalan rad, ovo je dobar preduslov za školu. Ukoliko dijete ima vlastitu maštu te zna prepričati neku priču i to nam je pokazatelj spremnosti djeteta za polazak u školu. Roditelji često naprave grešku pri pripremi djeteta za školu forsirajući dijete da nauči slova i brojeve i jednostavne računske operacije. Naučiti slova i brojeve nije preduslov spremnosti djeteta u školu.
Od roditelja se najviše očekuje da budu strpljivi, da pažljivo slušaju i osluškuju, što njihovo dijete priča, o čemu želi razgovarati. Svaka rečenica u ovom periodu je jako bitna i važno je da znamo sve o životu svog djeteta van kućnog praga.
Ukoliko roditelji primijete da kod djeteta postoje određene poteškoće, potrebno je odmah obavijestiti učitelja/icu. Ukoliko se desi da učitelj/ica primjeti određene teškoće kod djeteta, obavezan/na je upoznati roditelje sa saznanjem i pružiti podršku, prije svega djetetu, ali i roditeljima.
Roditelji često odbijaju saznanje da njihovo dijete ima određenu poteškoću, ali svaki vid pomoći je jako bitan za dijete te što prije prihvate određenu teškoću, veće su šanse za savladavanje iste. Pomoć stručnjaka defektologa ili logopeda od velike je važnosti za djecu koja pokazuju određene teškoće u govorno-jezičkoj komunikaciji, ali kada je ukazana na vrijeme može se i savladati. Kod svih poteškoća bitno je da roditelj postupa sabrano i ne optužuje dijete upravo kad ono treba puno podrške i razumijevanja.
Jedna od bitnih stvari u svemu je i prihvatanje djeteta i njegovih sposobnosti. Svako dijete je individua za sebe i ni jedno dijete ne može pokazivati najbolje rezultate iz svih aktivnosti. Prihvatiti dijete kao individuu znači ne pokušavati preko djeteta ostvarivati svoje želje i ambicije. Često smo u prilici da čujemo frazu „Kad nisam mogao/la ja nek on ili ona ima to i to“, što može biti pogrešan korak u odgoju i razvoju djeteta. Zatim rečenica tipa „Ugledaj se na brata/ sestru, komšiju, kako oni mogu“, može biti itekako stresna za dijete upravo iz razloga što je svako dijete posebno na svoj način i što su njegovi/njeni talenti drugačiji. Ne smijemo ponižavati dijete ovim izjavama nego mu biti podrška u njegovom razvoju.
Saradnja roditelja sa učiteljima je jako važna i predstavlja okosnicu njegovog uspješnog razvoja. Ukoliko je saradnja pozitivna i dijete će sretnije dolaziti u školu.
Dragi mama, tata, učitelji, posvetite se djeci, pohvalite i podržite napor – to će ih motivirati i dati im vjetar u leđa za sve što ih čeka u njihovoj budućnosti.